19.04.2012.

Životni vijek u 20. i 21. stoljeću

Očekivano buduće trajanje života po rođenju značajno je poraslo u zadnjih stotinu godina. Sredinom 18. stoljeća, očekivano trajanje života po rođenju bilo je u zapadnoj Evropi ispod 40 godina. Nakon toga, životni vijek skoro je linearno rastao od početka dvadesetog stoljeća, da bi u 2010. godini dosegnuo 80 godina u najrazvijenijim zemljama. U nerazvijenijim dijelovima svijeta, globalni prosjek iznosio je u 1950. godini 48 godina, osamdesetih godina prošlog stoljeća oko 60 godina a 2010. godine dostigao je 70 godina.

U svjetskim razmjerima, porast životnog vijeka uglavnom je posljedica smanjenja stopa mortaliteta mlade djece. U razdoblju od 1950 do 1970 godine više od 70 posto porasta životnog vijeka u SAD-u i Kanadi bila je posljedica poboljšanja smrtnosti u dobima do 65 godine. Kod ostalih visoko razvijenih zemalja taj udio iznosio je oko 85 posto.

Za porast dugovječnosti, međutim, značajni su pomaci u životnom vijeku starije populacije. I ovdje se dogodio značajan pomak u zadnjih 100 godina. Očekivano buduće trajanje života osobe u dobi od 60 godina u razvijenim zemljama poraslo je sa 15 godina koliko je iznosilo 1910. godine na 24 godine u 2010. godini. Najnovija istraživanja pretpostavljaju da će se ubuduće porast životnog vijeka usporiti. Ujedinjeni narodi procjenjuju da će 2050. godine očekivano buduće trajanje života osobe u dobi od 60 godina u razvijenim zemljama iznositi 26 godina a u nerazvijenima oko 22 godine.

[cijeli tekst..]

09.04.2012.

Prihvaćanje umiranja i smrti

Vrlo je teško nositi se sa smrti naših najbližih ali prihvaćanje činjenice smrti može nas potaknuti da više uživamo u životu i da vodimo zdraviji i plodniji život. Prihvatimo li u potpunosti činjenicu da ćemo jednoga dana i mi sami umrijeti, svaki dan našega života postaje još značajniji. Svaki dan možemo živjeti u njegovoj punini.

Svijest o vlastitoj smrtnosti može nam dati okvir koji će nam pomoći da više cijenimo i volimo naš život. Ona nam pomaže da usmjeravamo i provodimo naše djelovanje tako da možemo ispuniti svoje ciljeve prije nego što umremo. Ovi ciljevi mogu se odnositi na naš posao, na odnose sa drugima ili na zadovoljavanje naših vlastitih potreba. Ukratko smrt nas može potaknuti da cijenimo život.

Kako se mijenja društvo tako se mijenja i način na koji ljudi prihvaćaju smrt i umiranje. Tako reći do nedavno, većina ljudi umirala je u svojim domovima, okružena rodbinom i prijateljima. Mlađi su živjeli skupa sa starijima, u istom domu sa starijim bakama i djedovima i bili svjedoci njihovog starenja i na kraju njihove smrti. Smrt se promatrala i doživljavala kao prirodni čin u životnom ciklusu. Djeca su rasla s dobrom mogućnosti da procjene što je to smrt, što ona znači za osobu koja umire a što za one koji tužni ostaju iza nje.

Danas, kada je došlo do raspada tradicionalnog obiteljskog života, većina ljudi umire u bolnicama, domovima za starije i nemoćne osobe ili nekim drugim institucijama. Gotovo je pravilo da šira obitelj nije pored uzglavlja umiruće osobe. Ponekad, čine se panični napori da se umiruća osoba održi na životu. Premda je napredak medicine doveo do neslućenog poboljšanja kvalitete života i porasta dugovječnosti neki smatraju da je on, zapravo, smanjio našu mogućnost da dostojanstveno umremo. Neki su sigurni da je naš odlazak sa ovoga svijeta postao, nekako, umjetan i puno manje prirodan nego što je to prije bio.

[cijeli tekst..]