23.08.2011.

Starenje stanovništva ne mora biti ekonomski pogubno

Gotovo sve razvijene zemlje susreću se sa istim demografskim promjenama. Očekivano trajanje budućeg života nastavlja rasti a omjer odraslog radno sposobnog stanovništva i onoga starijeg od 65 godina nastavlja padati. Ovakvi trendovi predstavljaju izazove na koje razvijeni svijet traži odgovor i analizira njihove moguće utjecaje na ekonomiju.

Istražujući utjecaj demografskih promjena Ujedinjenog kraljevstva (UK) na ekonomiju, Profesor Les Mayhew sa Cass Business School istraživao je ekonomski utjecaj porasta dugovječnosti, zdravog starenja i produljenog radnog vijeka UK stanovništva. Njegov izvještaj je zanimljiv i stoga što daje procjenu moguće ekonomske koristi od poduzimanja pravih rješenja vezanih uz ubrzano starenje stanovništva.

Po njegovom mišljenju, kada bi rast očekivanog zdravog života i očekivanog radnog vijeka mogao držati korak sa rastom očekivanog budućeg trajanja života, ekonomska slika budućnosti bila bi svjetlija.

Neuobičajeno za ovakvu vrstu istraživanja, ono se fokusira na tri vrste procjena: životnog vijeka, zdravog životnog vijeka i radnog vijeka. Promjene u svakom od tih faktora imaju značajne ekonomske implikacije. Evo samo nekih rezultata studije.

Stopa radno sposobnog stanovništva značajno pada nakon navršene pedesete godine života, dugo prije normalne dobi za umirovljenje. Porast dobi za umirovljenje kod državne mirovine poticao bi ljude da rade dulje, no time uspjeh ne bi bio zagarantiran budući da sama dob za umirovljenje nije više pouzdan indikator kada ljudi prestaju biti ekonomski aktivni.

Oni sa najduljim očekivanim trajanjem budućeg radnog vijeka u dobi od 50 godina spadaju u klasu obrazovanih, vlasnika kuća, oženjenih i dobrog zdravstvenog stanja. Nasuprot tome, razlozi ekonomske neaktivnosti u dobi iznad 50 godina leže u slabom zdravstvenom stanju i porastu odgovornosti vezanu za skrb.

Ako dodatne godine sa sobom ne nose dobro zdravstveno stanje, to ima za posljedicu porast troškova zdravstvene i socijalne skrbi, mirovinskih i socijalnih naknada a samim

[cijeli tekst..]

17.08.2011.

Mirovinski sustav i Nacionalni socijalizam

Već je otrcana poštapalica da svaka zemlja ima politički sustav kakav i zaslužuje. Budući da ovaj portal želi osvijestiti kod naših građana potrebu za vlastitom odgovornošću i brigu za financiranjem treće životne dobi potrebno je problematizirati ili osvijestiti sve one faktore koji su odgovorni za stanje svijesti koje danas prevladava u nadi da će nam oni ukazati na rješenje kojem težimo, ili možda ne. Tako je na red došlo propitivanje naše svijesti. Što je to što nas sprječava da se ponašamo na racionalan način?

Jedan od odgovora je svakako otezanje. Naime, u ljudskoj je prirodi da odlaže, po mogućnosti što duže, odluke koje su vezane uz neugodne teme. Svi se beskrajno vesele i raduju rađanju novog života dok je sve vezano za starost i, nažalost okončanje života, obavijeno šutnjom. Kao da mirovina i treća životna dob nije sastavni dio predivnog čuda prirode koje se zove život. Vrlo malo ljudi poklanja pažnju i brigu za osiguranje sretne i spokojne starosti. To se, uglavnom, očekuje od drugih, od obitelji, od države.

Kakvu ulogu igra politička svijest? Svima koji su studirali povijest Francuske Treće Republike dobro je znano da su godine koje su prethodile Prvom svjetskom ratu bile godine nacionalističke obnove, razdoblje u kojem je u politici dominirala nova briga za nacionalnim jedinstvom, prestižem i moći uz svekoliko pozivanje na tradiciju. Tipični nacionalistički stav je da se uzme zdravo za gotovo da su snaga nacije i njen prestiž najbolji ključevi za sve kovčege sa zlatom ovoga svijeta i da jaka Država sama može riješiti socijalne probleme i osigurati najbolje moguće uvjete za razvoj zemlje i njenih građana. Interesantno, nakon 1871 godine nacionalizam je u Francuskoj bio povezivan sa ljevicom a šovinizam je bio isključivo zabran neobrazovanih, to jest širokih masa. Za nacional socijaliste je demokracija bila odgovorna za eksploataciju rada i razvitak destruktivnog kapitalizma. Tadašnji nacionalni socijalizam bio je antikapitalistički i anti demokratski. Prvi svjetski rat prekinuo je daljnji razvitak ovoga pokreta u Francuskoj ali je zato nastavak slijedio nakon njega u Italiji i Njemačkoj. Imali to kakve veze sa nama danas?

Raspadom Sovjetskog Saveza završila se jedna povijesna epoha koja je bila obilježena pokušajem da se u praksu pretoče socijalističke i komunističke ideje sazrele u devetnaestom stoljeću. To je imalo za posljedicu jačanje nacionalističkih pokreta koji su, ni krivi ni dužni, dobili priliku da stvore nove postkomunističke ili kako se to danas tepa, tranzicijske države. No, oni nisu mogli stvoriti nove države bez prešutnog odobravanja, pa i sudjelovanja, prethodne socijalističke elite, pogotovo kod nas. Novo oživljeni nacionalizam ucijepio se u postojeću socijalističku matricu Tako je stvoren novi pokret koji je bio agregat nacionalizma i socijalizma. Pogledamo li naše današnje političke krilatice i one francuske od prije stotinu godina vidimo da gotovo i nema razlike. I tu imamo problem.

Teško je provesti bilo kakvu mirovinsku reformu bez duboke političke reforme. Nisu dovoljni igrokazi u kojima će se recitirati pjesmice o potrebi boljeg educiranju pučanstva o preuzimanju veće odgovornosti za vlastiti život. Pravi uspjeh moći će se polučiti tek kada naš sustav postane liberalniji, kada se omogući takva društvena organizacija koja će poticati napore za brigom i odgovornosti za vlastiti život.

Za početak, treba ukinuti srednjevjekovni staleški model društva i proklamirati, dvjestotinjak godina nakon Francuske revolucije, da zaposlenička mirovina može biti samo i isključivo rezultat rada a nikako ne privilegija.

[cijeli tekst..]

11.08.2011.

Mirovina brine i bogate Amerikance

Prema novoj anketi koju je u junu ove godine provela Bank of America Merrill Lynch, bogati američki investitori iskazali su porast zabrinutost u vezi duljine trajanja imovine koja bi im trebala osigurati mirovinu. Važno je naglasiti da je ova anketa provedena prije velike političke bitke oko ograničavanja javnog duga koja se vodila u Kongresu i snižavanja američkog kreditnog rejtinga sa AAA na AA+ od strane kreditne agencije Standard&Poor’s.

U anketi je sudjelovalo 1000 osoba koje su imale više od $250000 uloženih u razne oblike financijske imovine. Njih 66 posto je izjavilo da su jako zabrinuti hoće li njihova imovina biti dostatna da im osigura doživotnu mirovinu. To je značajan porast u odnosu na 57 posto ispitanika koji su se o tome izjasnili u januaru ove godine. Isto tako, 54 posto ispitanika brine da si neće moći osigurati u mirovini razinu životnog stila kakav si žele, dok je početkom godine taj postotak iznosio 46 posto.

Ispitanici su izrazili svoju zabrinutost veznu i za listu sljedećih događaja i predmeta:

67 posto ispitanika brinu izbori, 63 posto ispitanika brine rast cijena roba, 57 posto brine inflacija, 53 posto brine stanje na tržištu nekretnina, 46 posto brine stopa nezaposlenosti i 38 posto brine rast kamatnih stopa

Pored ovoga, rezultati ukazuju na veliku međugeneracijsku zabrinutost za pitanja kao što su rast cijene školovanja i troškova zdravstvene skrbi u mirovini. Interesantno, bogati roditelji koji su sudjelovali u anketi izjavili su da o financiranju školovanja otvoreno razgovaraju sa svojom djecom. Njih 57 posto to počinje prije navršene 12 te godine djece dok ih 85 posto te razgovore vodi prije njihove osamnaeste godine.

Zamjećuje se i novi trend gdje roditelji izjavljuju da namjeravaju podijeliti odgovornost za plaćanje školovanja sa svojom djecom. Tako ih 47 posto izjavljuje da ne namjerava snositi pune troškove studiranja svoje djece. Istovremeno, 85 posto roditelja je kazalo da namjeravaju ili da već daju privremenu financijsku pomoć svojoj djeci u ranoj odrasloj dobi.

Bogati Amerikanci posebno prate što se zbiva na tržištima, što se zbiva s njihovim vlastitim portfeljima i što se zbiva s njihovim obiteljima.

[cijeli tekst..]

10.08.2011.

Dugovječnost protiv kralja

Filip II., španjolski kralj, poznatiji pod imenom Filip od Španjolske, gajio je veliku ljubav prema svojoj četvrtoj ženi, Ani od Austrije. Kraljica se na dvoru osjećala usamljenom i najveću radost pričinjavalo joj je druženje sa mlađim bratom, princom Albertom. Vidjevši njihovu veliku povezanost, a želeći joj ugoditi, Filip je odlučio da Albertu osigura lijepu budućnost i omogući mu da postane kardinal. I ne samo to, već mu je namijenio stolovanje u nadbiskupiji od Toleda, najznačajnijoj španjolskoj nadbiskupiji.

No budući da je Albert bio još premlad za položaj nadbiskupa Toleda, Filip je isplanirao da, u međuvremenu, nadbiskupiju povjeri nekoj starijoj osobi koja neće poživjeti još dugo. Za tu, po njegovom sudu privremenu ulogu, odabrao je Gaspara de Quirogu, sedamdeset i osmogodišnjeg Generalnog Inkvizitora i biskupa od Cuenca.

No Quiroga mu je pomrsio račune poživjevši do pozne dobi od devedeset i četiri godine! Dugovječnost je nepredvidiva i nemoguće ju je planirati pa makar to radio i kralj osobno.

[cijeli tekst..]