Nakon potresa svaki osiguranik je pohitao da bez odlaganja prijavi svome osiguratelju nastalu štetu na osiguranim predmetima.
Osiguratelj je pak po događanju osiguranog slučaja dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom o osiguranju u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. No ako je za utvrđivanje postojanja osiguravateljeve obaveze ili njezina iznosa potrebno neko vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od 30 dana od dana prijave štete ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan.
I nažalost, u ovom trenutku istine za ispunjavanje obaveza osiguratelja dolazi najčešće do prijepora između sudionika ugovora o osiguranju. A u osnovi radi se o komediji zabune koja nakraju prerasta u tragediju. Naime, niti je osiguranik dovoljno pažljivo pročitao i razumio sadržaj uvjeta pod kojim je sklopljeno osiguranje, niti se osiguratelj previše potrudio da mu to objasni ali su se svi sudionici pravili kao da je je sve u redu. Do sada su u ovom igrokazu deblji kraj uglavnom izvlačili osiguranici.
Iznos osigurnine, to jest visine osigurateljeve obaveze po nastanku osiguranog slučaja ovisi o visini pretrpljene štete, svote osiguranja, vrijednosti osigurane stvari i načinu osiguranja.
Na primjer, u tipičnim posebnim uvjetima za osiguranje od rizika potresa piše da se “visina osigurnine za štete uzrokovane potresom utvrđuju prema sadašnjoj vrijednosti osiguranih stvari”. Za građevinske objekte ovo znači da, ako nije posebno drugačije ugovoreno, sadašnja vrijednost osigurane stvari je cijena izgradnje novog objekta prema cijenama na mjestu gdje se objekt nalazi umanjen za iznos amortizacije odnosno za iznos procijenjene istrošenosti.
Najčešći izvor nesporazuma potječe otuda što je osiguranik pri sklapanju ugovora o osiguranju možda mislio da se pod sadašnjom vrijednosti podrazumijeva osiguranje na novu vrijednost u kojem se svota osiguranja utvrđuje prema cijeni izgradnje stvari ili objekta u mjestu gdje se predmet nalazi ali bez odbitka amortizacije. Razlika u visini obaveze isplate osigurnine može biti značajna. Ovdje treba naglasiti da se ta razlika očituje i u iznosu zaračunate premije koja je u slučaju osiguranja na novu vrijednost veća od one za osiguranje prema sadašnjoj vrijednosti.
Nadalje, izvor nesporazuma može biti i u načinu na koji je osiguranje sklopljeno. Nerijetko, u uvjetima osiguranja od rizika potresa navedena je formulacija da ako nije drugačije ugovoreno, “osiguratelj sudjeluje u svakoj šteti s odbitnom franšizom u visini od 5 posto od iznosa osiguranja navedenog na polici osiguranja”. Franšiza je vlastito sudjelovanje osiguranika u šteti koju snosi sam ukoliko je šteta manja ili jednaka iznosu franšize. Kod odbitne franšize osiguranik uvijek sudjeluje u šteti. Na primjer, ako je šteta procijenjena na 50.000 kn a ugovorena odbitna franšiza je 5 posto od iznosa naknade štete, osiguratelj je u obvezi isplate osigurnine u visini od 47.500 kn dok osiguranik mora sam pokriti razliku u visini od 2.500 kn. Osiguranik je mogao ugovoriti i osiguranje bez franšize ali bi tada njegova premija bila veća.
Pored ovoga treba pažljivo pročitati i što je pokriveno osiguranjem. Nisu pokrivene štete od svakog potresa već najčešće samo one kod kojih je jačina potresa registrirana u mjestu osiguranja iznosila 5 ili više stupnjeva MCS ili Richterove skale.
Želimo li izbjeći neugodna iznenađenja vezana za ispunjenje ugovora o osiguranju moramo imati na umu da je prethodno sklapanje osiguranja vrlo ozbiljan financijski posao i želimo li biti sigurni da smo ga dobro obavili moramo potražiti savjet kod profesionalaca iz tog područja.
