Nolens volens, ulaskom naše zemlje u Europsku uniju doći će do harmonizacije sudske prakse u pitanju određivanja visine naknade šteta u obliku novčane rente. Za očekivati je da će ubuduće dosuđene novčane rente biti više i oštećeniku doista osigurati pravičnu naknadu štete. To se pogotovo odnosi na štete vezane za automobilske nesreće gdje naknade štete u slučaju tjelesne ozljede ili narušenja zdravljaiti trebaju biti takve da osiguraju oštećeniku život dostojan čovjeka a ne životarenje.
Zakon o izmjenama i dopunama zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je stupio na snagu ulaskom naše zemlje u Europsku uniju značajno je promijenio dosadašnji položaj osiguratelja i osiguranika. Zakon utvrđuje da najniža osigurana svota temeljem ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti u slučaju štete zbog smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja može iznositi do 42,750.000,00 kuna po štetnom događaju bez obzira na broj oštećenika, a u slučaju uništenja ili oštećenja stvari do 8,550.000,00 kuna po štetnom događaju bez obzira na broj oštećenika.
Druga značajna novina je da su sredstva koja se isplaćuju iz Garancijskog fonda po osnovi šteta koje oštećene osobe nisu mogle naplatiti zbog nastanka razlog za prestanak društva za osiguranje, odnosno stečaja, ograničena u jednoj kalendarskoj godini na 0,5% od ukupno zaračunate bruto premije obveznih osiguranja u prometu u prethodnoj kalendarskoj godini.
Ova druga novina može u velikoj mjeri predstavljati problem za osiguranike, odnosno oštećenike. Njome su sada osiguranici stavljeni, bolje rečeno gurnut, u poziciju da sami moraju voditi računa o tome s kojim osigurateljem sklapaju ugovor o osiguranju s obzirom da u slučaju stečaja osiguravajućeg društva svoju tražbinu možda neće moći u potpunosti naplatiti od garancijskog fonda.
Nove zakonske promjene imat će sasvim sigurno za posljedicu drugačiji pristup u parničnim postupcima za naknadu štete u obliku novčane rente. U slučaju smrti osiguranika, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Prema Zakonu o obveznim odnosima, vjerovnik ima pravo zahtijevati potrebno osiguranje za isplatu rente, a ako dužnik ne dade osiguranje koje sud odredi, vjerovnik ima pravo zahtijevati da mu se umjesto rente isplati jedan ukupan iznos čija se visina određuje prema iznosu rente i vjerojatnom trajanju vjerovnikova života, uz odbitak odgovarajućih kamata.
S obzirom da novi Zakon više nikome ne jamči sigurnu isplatu novčane rente postavlja se pitanje kako maksimalno zaštiti interes oštićenika. Na odvjetnicima je sada velika odgovornost da ispravno savjetuju oštećenika glede ne samo visine novčane rente veći i o njenom obliku. Naime, jedna od realnih opcija zaštite oštećenikla u ovom slučaju sastojala bi se u tome da se zahtjeva isplata kapitaliziranog iznosa rente odmah.
No, za poslove izračuna kapitaliziranog iznosa rente kompetentni su samo ovlašteni aktuari. Stoga je za očekivati da će u budućim parnicama vezanim za naknadu štete u obliku novčane rente aktuari igrati vrlo važnu ulogu na strani oštećenika. U praksi to će rezultirati većim angažmanom aktuara od strane odvjetnika u parničnim procesima budući da jedino oni mogu utvrditi pravičnu visinu kapitaliziranog iznosa rente za njihovog klijenta.
