U našoj zemlji većina ljudi gotovo uopće ne razmišlja o svojoj mirovini bilo da se to radi o životnom planiranju mirovine ili pak odabiru oblika mirovine koja se nudi u II. stupu. Većina smatra će mirovina biti mala i nedostatna za kakav takav pristojan život. Nije na odmet podsjetiti da je u Jugoslaviji ona iznosila 75% plaće dok je danas taj postotak skoro upola manji.
Kod nas se mirovine iz II. mirovinskog stupa isplaćuju putem mirovinskih osiguravajućih društava (dalje u tekstu: MOD) koja nude veliki broj vrsta i oblika mirovina tako da se budući umirovljenici teško mogu odlučiti koja vrsta mirovine je najpovoljnija za njih. U početku se nudila isplata samo indeksirane doživotne starosne/prijevremene, pojedinačne ili zajedničke mirovine. Potom su se uvele isplate mirovina s garancijom isplate kapitaliziranih sredstava. Danas je tržište mirovina iz II. stupa postalo još dinamičnije i sada se pored indeksiranih mirovina nude isplate rastućih mirovina koje se uvećavaju za 1,5% godišnje te mirovine koje su nepromjenjive za cijelo vrijeme trajanja ugovora.
Odabrati pravi oblik mirovine ne bi trebao biti slučajni proces već dobro promišljeni postupak koji mora uzeti u obzir mnoge faktore. Jedan od njih ovisi o tome kako pojedinci sagledavaju vlastito očekivanje trajanja budućeg života odnosno dugovječnost. Da bi djelotvorno planirali umirovljeničke dane, pojedinci trebaju steći neku predodžbu o tome koliko godina bi mogli uživati u mirovinu i kako će je financirati. Pogreške u planiranju mirovine moglo bi ih natjerati da troše manje sredstava za život nego što bi ih inače mogli imati na raspolaganju. No u praksi izgleda da ljude manje muči taj problem od brige za namicanje potrebnih sredstava koja će im biti potrebna za podmirivanje troškova dugotrajne skrbi u starosti. Ipak, svjetska istraživanja (ona u SAD-u) sugeriraju da je rizik od smanjenja osobne potrošnje kao posljedica dugovječnosti najveći rizik s kojim se umirovljenici suočavaju. U nedostatku naših istraživanja dobro je i korisno pogledati kako pojedinci u SAD-u gledaju na očekivanja od budućeg trajanja vlastitog života. Istraživanje je provedeno na podacima prikupljenim u 2000.
Očekivano trajanje života odnosi se na to koliko će osoba živjeti, u prosjeku, dok se očekivano preostalo trajanje života odnosi na dodatne godine koje bi ljudi trebali očekivati da će živjeti, u prosjeku, s obzirom na njihovu trenutnu dob. Očekivano trajanje života osoba u dobi od 65. godina, u prosjeku, za muškarce iznosi 17,5 godina, a za žene 21 godinu. No pored prosjeka temeljenog na spolu pojavljuju se značajne varijacije kada se uzme u obzir njihovo imovinsko ili zdravstveno stanje. Tako su bogate muške osobe mogle računati da će živjeti, u prosjeku, još dodatne 3,5 godine života. Zanimljiv je podatak o trajanju preostalog života za osobe kojima je potrebna trajna i potpuna skrb. Za muškarce je ona iznosila oko 4 godine a za žene oko 7 godina. Naravno, i ovdje postoje varijacije s obzirom na imovinski status osoba premda razlike nisu drastične.
Neosporno, procjena optimalnog izbora oblika mirovine za svaku osobu ovisit će, između ostaloga, i o njegovoj osobnoj procjeni trajanja budućeg života. Tražimo odgovor na pitanje gdje smo mi u odnosu na objektivne prosječne statistike o trajanju našeg budućeg života. Željeli bi pogledati u kristalnu kuglu i potražiti odgovor na pitanje hoćemo li živjeti dulje ili kraće od prosjeka. Odgovor sigurno neće biti jednoznačan, prije će biti pitijski.
Rezultati mnogih američkih studija sugeriraju zaključak da su osobe, posebno u ranim pedesetim i šezdesetim godinama, pesimistički raspoložene prema mogućnosti preživljavanja do dobi od 75 godina, no ova subjektivna procjena prelazi u optimističku fazu sa rastom dostignute dobi, stupnjem obrazovanja i boljem zdravstvenom statusu.
Da li će i kako će procjena dugovječnosti neke osobe imati utjecaja na izbor oblika mirovine koja se isplaćuje iz II. mirovinskog stupa ovisi o svakom pojedincu ponaosob.
[cijeli tekst..]
