Financijska nepismenost je veliki problem s kojim se susreću sva društva u svijetu. Suprotno našim očekivanjima, to vrijedi i za tako razvijene zemlje kao što su Sjedinjene Države. Prema rezultatima istraživanja koja je provela američka regulatorna komisija, Securities Exchange Commission, Amerikanci pokazuju veliki stupanj financijske nepismenost odnosno slabo poznavanje osnovnih financijskih koncepata. Posebno je uočeno da veliki broj ulagača ne razumije pojam diverzifikacije te da nisu dovoljno svjesni uloge troškova ulaganja i njihovog utjecaja na povrat na ulaganja.

U kolokvijalnom žargonu diverzifikacija se najčešće dovodi u vezu sa uzrečicom da „ne treba sva jaja stavljati u istu košaricu“. No poanta nije u tome da se ulagačka i mirovinska štednja investira u veći broj dionica već da se postigne miks različitih vrsta imovine koje će se, tokom vremena, ponašati različito jedna od druge.

Kao najbolji primjer diverzifikacije može poslužiti nedavno razdoblje od 2000 do 2010 godine, koje se u Americi zove „izgubljena dekada“. A evo i zašto. Onaj koji je u tome razdoblju ulagao u S&P 500 dionički indeks američkih dionica zaradio je u prosjeku 1,4% na godišnjoj razini. S obzirom da je to manje od razine inflacije koja je bila u tome razdoblju, ukupno gledajući investitor je bio na gubitku.

Ova situacija bi se bila popravila da se ulaganje diverzificiralo između različitih vrsta dionica i obveznica. Prema nekim izračunima, da se u istom razdoblju ulagalo u omjeru 60 posto u dionice i 40 posto u obveznice zaradilo bi se u prosjeku 7,8 posto na godišnjoj razini.

Možda će se nekome učiniti besmislenim pričati o ovome u našoj situaciji gdje su financijska tržišta u povojima no imajmo na umu da ćemo za manje od pola godine biti u Evropskoj uniji i da će se naše mogućnosti glede financijskog planiranja stubokom promijeniti. Za to treba biti spreman.

[cijeli tekst..]

Jeste li primijetili da se kod nas nikada ne govori samo o mirovinskom osiguranju već se uvijek govori o reformi mirovinskog osiguranja. Zdravo razumski znamo da se reformirati ili preoblikovati može samo nešto što je već formirano odnosno oblikovano. No, s obzirom da je reforma mirovinskog osiguranja trajno stanje to može samo značiti da ona ili nije moguća ili je sustav tako napravljen da ne može izdržati životnu provjeru.

Zadnjih desetak godina u svijetu je, uglavnom u nerazvijenim zemljama i zemljama u tranziciji, mantra privatno mirovinsko osiguranje kao nadogradnja javnog mirovinskog osiguranja. Svi se kunu u nužnost postojanja privatne mirovine, zapravo životne rente, kao odraza brige svakog pojedinca za vlastitu sudbinu u starosti. I sve bi bilo u redu kada bi se ona mogla ostvariti na fer i pošten način. Za sada, to je gotovo nemoguća misija, pogotovo kod nas. Ovdje bi se moglo citirati Voltera koji je rekao: „Opasno je biti u pravu kada je vlada u krivu“.

Kupovina životne rente je odluka koja može utjecati na životni standard u decenijima koji dolaze. Povrh toga, takva odluka je nepovratna tako da je vrlo važno da ona bude temeljena na dobrom poznavanju činjenica. Nažalost, i u svijetu i kod nas evidentna je financijska nepismenost. Istraživanja u Americi pokazuju da mnogi pedeset godišnjaci nisu u stanju izvesti ni elementarni jednostavni kamatni račun niti da razumiju što je zapravo inflacija.

Fer i poštena životna renta je ona koja u prosjeku nositelju rente isplaćuje rentu koja odgovara uplaćenoj premiji. Za životnu rentu može se objektivno procijeniti da li ona pruža adekvatnu vrijednost za uloženi novac. To se, između ostaloga, radi preko pokazatelja vrijednosti novca. Potpunosti radi recimo da se on zasniva na izračunu očekivane sadašnje diskontirane vrijednosti rentnih isplata u odnosu na novčanu cijenu životne rente.

Jedinična vrijednost pokazatelja vrijednosti novca znači da za svaku kunu uloženu u rentu danas, ugovaratelj rente može očekivati da će primiti sutra jednu kunu pod današnjim uvjetima, odnosno da je osiguravajuće društvo izračunalo premiju (cijenu) po fer aktuarskoj bazi. Općenito, premija koju osiguratelj naplaćuje veća je od sadašnje vrijednosti budućih isplata, odnosno pokazatelj vrijednosti novca manji je od jedan, što znači da osiguratelj u cijenu ugrađuje svoje troškove poslovanja. Ovo je sasvim razumljivo ali se postavlja pitanje koja je fer i razumna visina troškova. Postoje mišljenja da bi racionalna osoba rađe prihvatila rentu s pokazateljem vrijednosti u visini od 0.8, nego li se upustila u optimalne sheme pražnjenja svoga imetka uz ulagačku strategiju. Evo nekih vrijednosti pokazatelja vrijednosti novca za odabrane zemlje:

ZEMLJA

RASPON POKAZATELJA

Australija

0,85-0,96

Engleska

0,85-0,90

Njemačka

0,86-0,94

SAD

0,75-0,81

A kako stvari stoje sa nama? Isplati li nam se osiguravati mirnu starost kupovinom životne rente ili pak nastaviti plivati u bespuću financijske i društvene stvarnosti? Iznos pokazatelja vrijednosti novca na našem tržištu životnih odnosno mirovinskih renti možete saznati ako me kontaktirate.

 

 

[cijeli tekst..]

Koliko puta smo čuli kako se neko godinama odlično drži i kako mu zub vremena naizgled ne može ništa. No kako god dobar život imali i koliko god dobrog zdravlja bili, u jednom trenutku počet ćemo starjeti. U stvari, neki smatraju da proces biološkog starenja započinje već samim rođenjem. Premda svakim danom otkrivamo nove tajne o nama samima i svijetu koji nas okružuje, još uvijek pouzdano ne znamo zašto starimo. Interesantne odgovore na ovo pitanje daju nam četiri biološke teorije: teorija staničnog sata, teorija slobodnih radikala, mitohondrijska teorija i teorija hormonalnog stresa.

Prema teoriji staničnog sata humane stanice mogu se dijeliti najviše 75 do 80 puta tijekom našega života i kako starimo one postaju sve manje sposobne za dijeljenje. Na osnovu načina kako se stanice dijele, zaključuje se da bi gornja granica trajanja ljudskog života iznosila između 120 i 125 godina. Po ovoj teoriji duljina ljudskog vijeka nije se mijenjala u zdnjih desetak tisuća godina od nastanka homo sapiensa. Ono što se jeste mijenjalo je očekivano buduće trajanje života: prosječan broj godina budućeg života osobe rođene u određenoj godini. Nedostatak ove teorije bio je u tome što nije davala odgovor na pitanje zašto stanice umiru. Danas se smatra da bi odgovor mogao ležati u telomerama, zaštitnim strukturama na vrhovima kromosona, koje se skraćuju sa svakom diobom stanice. Nakon 70 do 80 dioba, duljina telomere se dramatično smanjuje i stanica se više ne može dijeliti.

Teorija slobodnih radikala je mikrobiološka teorija starenja koja iznosi tezu da ljudi stare zbog toga što kada stanice metaboliziraju energiju pojavljuju se nusproizvodi koji uključuju nestabilne molekule kisika- slobodne radikale. Slobodni radikali odskaču unutar stanica oštećujući DNA i druge stanične strukture. Takva oštećenja u konačnici dovode do umiranja stanica ili poremećaja poput malignih bolesti ili upalnih procesa. Obilna konzumacija hrane povezana je s porastom slobodnih radikala pa su najnovija istraživanja pokazala da ograničavanje kalorijskog unosa smanjuju oksidacijska oštećenja stanica koja uzrokuju slobodni radikali.

U najnovije vrijeme veliki je interes u istraživanju moguće uloge mitohondrija u procesu starenja. Mitohondrij je sićušno tjelešce koje se nalazi u stanici i služi kao izvor energije neophodan za njeno funkcioniranje, rast i obnovu. Prema mitohondrijskoj teoriji, starenje je posljedica raspadanja mitohondrija. Zbog čega bi se oni raspadali? Među nusproduktima proizvodnje energije su i slobodni radikali o kojima je prethodno bilo riječi. Po mitohondrijskoj teoriji, šteta koju proizvode slobodni radikali inicira smo uništavajući ciklus koji rezultira stvaranjem sve većeg broja slobodnih radikala. S vremenom, oštećeni mitohondriji postaju sve manje sposobni da odgovore na energetske potrebe stanice. Utvrđeno je da su oštećenja mitohondrija povezana s kardiovaskularnim bolestima i neuro degenerativnim bolestima kao što je naprimjer demencija. Pa ipak, ne zna se točno da li ta oštećenja mitohondrija uzrokuju starenje ili su ona samo popratna pojava u procesu starenja.

Prethodne teorije o uzrocima starenja pokušavaju objasniti starenje na staničnom nivou. Teorija hormonskog stresa rezonira da starenje hormonskog sustava u tijelu može uzrokovati smanjenje otpornosti na stres i povećanje vjerojatnosti poboljevanja. U normalnim uvjetima, kada su ljudi pod utjecajem stresora, njihovo tijelo odgovara otpuštanjem određenih hormona. Kod starijih osoba hormoni koji se luče pod utjecajem stresa ostaju na povišenoj razini dulje negoli kod mlađih osoba. Takvo stanje povećavane razine hormona koja se održava dulje vrijeme odgovorna je za povećani rizik od kardiovaskularnih bolesti, raka, šećerne bolesti i povišenog krvnog pritiska.

Na kraju treba reći da nema jednoznačnog odgovora na pitanje koja od ovih teorija najbolje objašnjava proces starenja pa je moguće da svaki od ovih bioloških procesa u nekoj mjeri doprinosi starenju.

[cijeli tekst..]

Razvijeni svijet suočen je danas sa dva megatrenda- neviđenom brzinom rasta novih tehnologija i starenjem. I dok od prvoga očekujemo rješenje svih naših problema s drugim još uvijek ne znamo što nam nosi. Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije, ukupna svjetska populacija starijih osoba podvostručit će se do 2020. godine i prijeći brojku od jedne milijarde. Do 2050. jedna trećina svjetskog stanovništva bit će starija od 65 godina. Što to znači i kakve bi to moglo imati posljedice na globalnom i lokalnom planu? Znači li to dva puta više starijih i dva puta manje sredstava za njihovu zaštitu? Ovi megatrendovi će, najvjerojatnije, imati za posljedicu ponajprije promjenu društvene organizacije i društvenog razmišljanja a zatim i fundamentalno preoblikovanje načina na koji organizacije rade. Od industrije se očekuje da zadovolji potrebe nove klijentele, prilagođavajući im proizvode, usluge i radne procese. Svi se nadaju da će se te potrebe moći zadovoljiti korištenjem tehnoloških inovacija.

Danas je svima jasno da je koncept institucionalne brige za starije i nemoćne neodrživ. S jedne strane društvo jednostavno nema dovoljno sredstava, a ubuduće će ih, kako vidimo, biti sve manje, da bi osiguralo dovoljan broj institucija koje bi mogle zadovoljiti tekuću i buduću potražnju. S druge strane, starije osobe bi radije provele život u svojim postojećim domovima gdje im je ugodnije i gdje se osjećaju sigurnijima.

Jedan od mogućih odgovora na ove izazove je mrežni koncept mreže pružatelja pomoći starijima. Mrežu sačinjavaju pojedinci i članovi njihovih obitelji, timovi za pružanje usluge njege, uža zajednica i tehnologije koje im pružaju potporu. Mreža će ojačati uzajamne veze i pomoći pojedincima da žive samostalno i u dobrom zdravlju na mjestima koja oni nazivaju svojim domom. Neke tehnologije koje mogu poboljšati kvalitetu života starijih osoba postoje već danas kao što su pametne naprave ili monitoring dnevnih aktivnosti.

Senzori mogu otkriti dali je neki električni aparat u upotrebi ili nije. Ako se aparat ne koristi, on se može automatski isključiti, bez obzira ima li u kući nekoga ili ne. Na tržištu već danas postoje tehnologije koje, naprimer, mogu regulirati rad električnog štednjaka u kuhinji no one se mogu primijeniti i na ostale naprave u kući.

Postavljanjem senzora po kući, članovi obitelji koji brinu za svoga starijeg člana mogu dobro procijeniti kako mu je. Naravno, članovi obitelji ili drugi pružatelji usluge brige za stariju osobu mogu odmah reagirati ako situacija to zahtijeva. Prednost monitoringa je u tome što omogućuje brže i efektivnije reagiranje kada je to potrebno. Ti sustavi mogu se koristiti prilikom pružanja usluga u kući ili u institucijama.

Pametne naprave su već tu samo je pitanje jesmo li mi dovoljno pametni da ih počnemo koristiti.

[cijeli tekst..]

Koliko god mi imali godina, svoje roditelje prihvaćamo kao gotovu činjenicu. Oni su uvijek bili s nama i oni će tu uvijek i biti. Od najranije dobi pa kasnije tokom odrastanja oni su nam oduvijek izgledali „nepoderivi“, uvijek su bili tu da nas poduče i ukažu nam na pravi put, bili su u stanju da podižu i uzdržavaju obitelj i nikada nisu bili pod stresom. Kako smo samo bili u krivu! Kasnije, kada smo i sami zasnovali svoju obitelj i podizali svoju vlastitu djecu i počeli se susretati sa ozbiljnim životnim problemima shvatili smo da su se naši roditelji za nas borili i brinuli najbolje što su mogli ali da „nepoderivi“ sigurno bili nisu. To saznanje potencirano je tek kada smo vidjeli naše roditelje u dubokoj starosti, boli ili na samrti.

Starost je životna dob koja donosi mnoge promjene. Ponajprije tu je umirovljenje, smrti najbližih rođaka i prijatelja, urušavanje zdravlja a sve skupa praćeno velikom financijskom nesigurnošću. Svaka od prethodnih situacija ili stanja zahtijeva određeno prilagođavanje i svaka nosi u sebi stres i prijetnju našem zdravlju i blagostanju. Zapravo, sve što želim reći već je davno izrekao Tin Ujević:

„Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemoćan i očajan …“

No, srećom, na starost se može gledati i kao na stanje svijesti. Vi ste stari koliko se osjećate starima. Koliko puta smo čuli da je netko „starmali“, netko može biti star u dobi od 40 godina a netko pak može imati mlado srce i u dobi od 70 godina. Izbor, dobrim dijelom ovisi o vama. Vi se možete usredotočiti na stresogeni dio starosti ili pak na onaj ugodniji dio. Možete sami sebe sažalijevati što idete u mirovinu „u punoj snazi“ ali isto tako možete biti sretni što ćete pred sobom imati puno vremena koje će vam omogućiti da se bavite s onim što ste prije željeli ali jednostavno niste mogli ili stigli. Izbor o tome na što ćemo se fokusirati ovisi jedino o nama. Naravno, postoje trenutci kada nas tuga razdire a duša boli no, općenito, život ide dalje i mi nemamo drugog izbora želimo li biti sretni i dobroga zdravlja.

[cijeli tekst..]