Dugovječnost je fenomen koji je posebno došao do izražaja u prošlom stoljeću a posljedica je sveukupnog napretka čovječanstva. I dok ljudi s veseljem i zadovoljstvom ubiru ove plodove napretka osigurateljnu industriju očekuju interesantna vremena vezana na upravljanja rizicima dugovječnosti.

U The Nerw York Times-a je 1997. godine bio objavljen članak u povodu smrti najstarije žene na svijetu. J. Calment bila se rodila 1875. godine na jugu Francuske u gradu Arlesu a umrla je u 122. godini života. Bila je stara 12 ili 13 godina kada je vidjela slavnog slikara Vincenta Van Gogha za koga je kasnije rekla da je bio vrlo ružan, nepristojan i bolestan. U dobi od 90 godina živjela je sama u svom stanu čija je tržišna vrijednost bila oko 90000 američkih dolara i planirala je kako da što ugodnije proživi ostatka života.

Igrom slučaja, 1965. godine, upoznala je odvjetnika g. Raffraya tada u dobi od 47 godina, koji je tražio priliku za dobrom i sigurnom zaradom. Brzo su se dogovorili oko ugovora o doživotnom izdržavanju. Odvjetnik će gospođi isplaćivati 400 američkih dolara mjesečno sve do njezine smrti a za uzvrat će njezin stan po njenoj smrti pripasti njemu. Kako se tada činilo svi su mislili da su sklopili dobar posao, ponajprije odvjetnik.

Može se gotovo sa sigurnošću pretpostaviti da se odvjetnik informirao kod ureda za statistiku gdje je mogao dobiti podatak da je, u to vrijeme, očekivano trajanje života žene u dobi od 90 godina iznosilo dvije do tri godine. Osnovno školska matematika je pokazivala da mu je dobit od ugovora zagarantirana. No, život je krenuo drugim tokom. Gospodin Raffray je preminuo dvije godine prije svoje štićenice tako da su njegovi nasljednici morali još dvije godine plaćati uzdržavanje gđe. Calment! Sve u svemu odvjetnik i njegovi nasljednici su potrošili 1,6 puta više novca od tržišne vrijednosti stana u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je ustvari bila doživotna renta koju je gđa. Calment kupila od odvjetnika. Jednokratna premija s kojom je kupila rentu odgovarala je tržišnoj vrijednosti stana. Zauzvrat, bila joj je zajamčena doživotna isplata rente i korištenje stana. Jedina razlika u odnosu na klasični ugovor o osiguranju životne rente bila je ta što je dospijeće premije bilo na dan smrti osiguranika a ne na početku ugovora.

Financijska zla kob g. Raffraya samo je ilustrativni primjer problema s kojim će se osiguratelji sve više suočavati i koji će tražiti odgovarajuća rješenja vezana na upravljanje rizicima dugovječnosti.

[cijeli tekst..]