U posljednje vrijeme u nekim branšama financijskog sektora, hit tema postala je edukacija. Kao, svi problemi bi se riješili kada bi građani bili bolje educirani o financijskim izazovima pred kojima stoje i kada bi uvidjeli da je određena financijska institucija dio njihovog rješenja. Naravno, u tome ima podosta istine. No problem nastaje kada se takvi hvale vrijedni projekti počnu ostvarivati. Evo kako je to bilo do sada.
Strukovno udruženje neke branše financijskog sektora odluči organizirati seminare ili školovanje kadrova. Čovjek bi očekivao da će institucija koja sprovodi edukaciju raspisati javni natječaj i odabrati najstručnije i najkompetentnije predavače. Ali, „profitabilnost“ ove rabote diktira drugačiji scenarij. Polaznici za takvu edukaciju regrutiraju se iz Društava koja im i plaćaju edukaciju. No Društvo će poslati polaznike, i za njih platiti tek onda kada institucija za predavača uzme njihovog čovjeka. Najčešće predsjednika Uprave, člana Uprave ili nekog njihovog protežea. Međutim, ni vrelo polaznika nije nepresušno pa su potrebni novi marifetluci e nebili se nastavilo sa ovakvom praksom. Kada nestane novaca u Društvima okreće se, pazi sad, državi. Državi se sada nude programi edukacije građana, koje će provoditi, pogodite tko? Opet oni isti koji su nas i do sada „educirali“, s uspjehom koji je za njih, kako se nadaju, zajamčen.
Financijska edukacija građana itekako je bitan faktor u osposobljavanju građana da se sami skrbe za svoju budućnost i time olakšaju državi teško breme patronata nad socijalnom skrbi. Da ne bi bilo zabune, cilj podizanja financijske prosvjećenost građana nije u tome da ovi počnu jače puniti kesu financijskim institucijama, već da građani suvislo artikuliraju svoje želje i potrebe koje financijske institucije trebaju zadovoljiti žele li opstati na tržištu.
Uloga države u tome je značajna, no da bi ona u ovome uspjela organizacija takve edukacije građana mora biti povjerena stručnim, kompetentnim i neovisnim predavačima čiji bi izbor trebao biti transparentan i javan.
