Koliko puta smo čuli kako se neko godinama odlično drži i kako mu zub vremena naizgled ne može ništa. No kako god dobar život imali i koliko god dobrog zdravlja bili, u jednom trenutku počet ćemo starjeti. U stvari, neki smatraju da proces biološkog starenja započinje već samim rođenjem. Premda svakim danom otkrivamo nove tajne o nama samima i svijetu koji nas okružuje, još uvijek pouzdano ne znamo zašto starimo. Interesantne odgovore na ovo pitanje daju nam četiri biološke teorije: teorija staničnog sata, teorija slobodnih radikala, mitohondrijska teorija i teorija hormonalnog stresa.

Prema teoriji staničnog sata humane stanice mogu se dijeliti najviše 75 do 80 puta tijekom našega života i kako starimo one postaju sve manje sposobne za dijeljenje. Na osnovu načina kako se stanice dijele, zaključuje se da bi gornja granica trajanja ljudskog života iznosila između 120 i 125 godina. Po ovoj teoriji duljina ljudskog vijeka nije se mijenjala u zdnjih desetak tisuća godina od nastanka homo sapiensa. Ono što se jeste mijenjalo je očekivano buduće trajanje života: prosječan broj godina budućeg života osobe rođene u određenoj godini. Nedostatak ove teorije bio je u tome što nije davala odgovor na pitanje zašto stanice umiru. Danas se smatra da bi odgovor mogao ležati u telomerama, zaštitnim strukturama na vrhovima kromosona, koje se skraćuju sa svakom diobom stanice. Nakon 70 do 80 dioba, duljina telomere se dramatično smanjuje i stanica se više ne može dijeliti.

Teorija slobodnih radikala je mikrobiološka teorija starenja koja iznosi tezu da ljudi stare zbog toga što kada stanice metaboliziraju energiju pojavljuju se nusproizvodi koji uključuju nestabilne molekule kisika- slobodne radikale. Slobodni radikali odskaču unutar stanica oštećujući DNA i druge stanične strukture. Takva oštećenja u konačnici dovode do umiranja stanica ili poremećaja poput malignih bolesti ili upalnih procesa. Obilna konzumacija hrane povezana je s porastom slobodnih radikala pa su najnovija istraživanja pokazala da ograničavanje kalorijskog unosa smanjuju oksidacijska oštećenja stanica koja uzrokuju slobodni radikali.

U najnovije vrijeme veliki je interes u istraživanju moguće uloge mitohondrija u procesu starenja. Mitohondrij je sićušno tjelešce koje se nalazi u stanici i služi kao izvor energije neophodan za njeno funkcioniranje, rast i obnovu. Prema mitohondrijskoj teoriji, starenje je posljedica raspadanja mitohondrija. Zbog čega bi se oni raspadali? Među nusproduktima proizvodnje energije su i slobodni radikali o kojima je prethodno bilo riječi. Po mitohondrijskoj teoriji, šteta koju proizvode slobodni radikali inicira smo uništavajući ciklus koji rezultira stvaranjem sve većeg broja slobodnih radikala. S vremenom, oštećeni mitohondriji postaju sve manje sposobni da odgovore na energetske potrebe stanice. Utvrđeno je da su oštećenja mitohondrija povezana s kardiovaskularnim bolestima i neuro degenerativnim bolestima kao što je naprimjer demencija. Pa ipak, ne zna se točno da li ta oštećenja mitohondrija uzrokuju starenje ili su ona samo popratna pojava u procesu starenja.

Prethodne teorije o uzrocima starenja pokušavaju objasniti starenje na staničnom nivou. Teorija hormonskog stresa rezonira da starenje hormonskog sustava u tijelu može uzrokovati smanjenje otpornosti na stres i povećanje vjerojatnosti poboljevanja. U normalnim uvjetima, kada su ljudi pod utjecajem stresora, njihovo tijelo odgovara otpuštanjem određenih hormona. Kod starijih osoba hormoni koji se luče pod utjecajem stresa ostaju na povišenoj razini dulje negoli kod mlađih osoba. Takvo stanje povećavane razine hormona koja se održava dulje vrijeme odgovorna je za povećani rizik od kardiovaskularnih bolesti, raka, šećerne bolesti i povišenog krvnog pritiska.

Na kraju treba reći da nema jednoznačnog odgovora na pitanje koja od ovih teorija najbolje objašnjava proces starenja pa je moguće da svaki od ovih bioloških procesa u nekoj mjeri doprinosi starenju.

[cijeli tekst..]

Razvijeni svijet suočen je danas sa dva megatrenda- neviđenom brzinom rasta novih tehnologija i starenjem. I dok od prvoga očekujemo rješenje svih naših problema s drugim još uvijek ne znamo što nam nosi. Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije, ukupna svjetska populacija starijih osoba podvostručit će se do 2020. godine i prijeći brojku od jedne milijarde. Do 2050. jedna trećina svjetskog stanovništva bit će starija od 65 godina. Što to znači i kakve bi to moglo imati posljedice na globalnom i lokalnom planu? Znači li to dva puta više starijih i dva puta manje sredstava za njihovu zaštitu? Ovi megatrendovi će, najvjerojatnije, imati za posljedicu ponajprije promjenu društvene organizacije i društvenog razmišljanja a zatim i fundamentalno preoblikovanje načina na koji organizacije rade. Od industrije se očekuje da zadovolji potrebe nove klijentele, prilagođavajući im proizvode, usluge i radne procese. Svi se nadaju da će se te potrebe moći zadovoljiti korištenjem tehnoloških inovacija.

Danas je svima jasno da je koncept institucionalne brige za starije i nemoćne neodrživ. S jedne strane društvo jednostavno nema dovoljno sredstava, a ubuduće će ih, kako vidimo, biti sve manje, da bi osiguralo dovoljan broj institucija koje bi mogle zadovoljiti tekuću i buduću potražnju. S druge strane, starije osobe bi radije provele život u svojim postojećim domovima gdje im je ugodnije i gdje se osjećaju sigurnijima.

Jedan od mogućih odgovora na ove izazove je mrežni koncept mreže pružatelja pomoći starijima. Mrežu sačinjavaju pojedinci i članovi njihovih obitelji, timovi za pružanje usluge njege, uža zajednica i tehnologije koje im pružaju potporu. Mreža će ojačati uzajamne veze i pomoći pojedincima da žive samostalno i u dobrom zdravlju na mjestima koja oni nazivaju svojim domom. Neke tehnologije koje mogu poboljšati kvalitetu života starijih osoba postoje već danas kao što su pametne naprave ili monitoring dnevnih aktivnosti.

Senzori mogu otkriti dali je neki električni aparat u upotrebi ili nije. Ako se aparat ne koristi, on se može automatski isključiti, bez obzira ima li u kući nekoga ili ne. Na tržištu već danas postoje tehnologije koje, naprimer, mogu regulirati rad električnog štednjaka u kuhinji no one se mogu primijeniti i na ostale naprave u kući.

Postavljanjem senzora po kući, članovi obitelji koji brinu za svoga starijeg člana mogu dobro procijeniti kako mu je. Naravno, članovi obitelji ili drugi pružatelji usluge brige za stariju osobu mogu odmah reagirati ako situacija to zahtijeva. Prednost monitoringa je u tome što omogućuje brže i efektivnije reagiranje kada je to potrebno. Ti sustavi mogu se koristiti prilikom pružanja usluga u kući ili u institucijama.

Pametne naprave su već tu samo je pitanje jesmo li mi dovoljno pametni da ih počnemo koristiti.

[cijeli tekst..]

Koliko god mi imali godina, svoje roditelje prihvaćamo kao gotovu činjenicu. Oni su uvijek bili s nama i oni će tu uvijek i biti. Od najranije dobi pa kasnije tokom odrastanja oni su nam oduvijek izgledali „nepoderivi“, uvijek su bili tu da nas poduče i ukažu nam na pravi put, bili su u stanju da podižu i uzdržavaju obitelj i nikada nisu bili pod stresom. Kako smo samo bili u krivu! Kasnije, kada smo i sami zasnovali svoju obitelj i podizali svoju vlastitu djecu i počeli se susretati sa ozbiljnim životnim problemima shvatili smo da su se naši roditelji za nas borili i brinuli najbolje što su mogli ali da „nepoderivi“ sigurno bili nisu. To saznanje potencirano je tek kada smo vidjeli naše roditelje u dubokoj starosti, boli ili na samrti.

Starost je životna dob koja donosi mnoge promjene. Ponajprije tu je umirovljenje, smrti najbližih rođaka i prijatelja, urušavanje zdravlja a sve skupa praćeno velikom financijskom nesigurnošću. Svaka od prethodnih situacija ili stanja zahtijeva određeno prilagođavanje i svaka nosi u sebi stres i prijetnju našem zdravlju i blagostanju. Zapravo, sve što želim reći već je davno izrekao Tin Ujević:

„Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemoćan i očajan …“

No, srećom, na starost se može gledati i kao na stanje svijesti. Vi ste stari koliko se osjećate starima. Koliko puta smo čuli da je netko „starmali“, netko može biti star u dobi od 40 godina a netko pak može imati mlado srce i u dobi od 70 godina. Izbor, dobrim dijelom ovisi o vama. Vi se možete usredotočiti na stresogeni dio starosti ili pak na onaj ugodniji dio. Možete sami sebe sažalijevati što idete u mirovinu „u punoj snazi“ ali isto tako možete biti sretni što ćete pred sobom imati puno vremena koje će vam omogućiti da se bavite s onim što ste prije željeli ali jednostavno niste mogli ili stigli. Izbor o tome na što ćemo se fokusirati ovisi jedino o nama. Naravno, postoje trenutci kada nas tuga razdire a duša boli no, općenito, život ide dalje i mi nemamo drugog izbora želimo li biti sretni i dobroga zdravlja.

[cijeli tekst..]

Kada se radi o skrbi za starije, bolesne i nemoćne najveći teret, uglavnom, podnose članovi najuže obitelju. Svaki slučaj priča je za sebe i samo članovi najuže obitelji znaju što su sve podnijeli i kojim sredstvima su se služili da bi oni o kojima su se skrbili imali koliko toliko dostojan život. Naša javnost nije previše senzibilizirana za ovakve teme a trebala bi biti, budući da se s ovim problemima susreće dobar dio naše populacije. Sada je već svima jasno da se svatko mora prvenstveno brinuti sam za sebe a tek onda tražiti pomoć od države. I premda je svima sve jasno i dalje je starost i briga za starije izvan fokusa naše javnosti. Valjda se misli da država nema novaca ni za mlade a kamoli za starije. Stoga se obitelj treba sama snalaziti u rješavanju problema vezanih za brigu za starije osobe. Možda nije iznenađujuće ali Internet i ovdje može biti od velike pomoći. Kao i uvijek, u nedostatku domaćih podataka i informacija, dobar pokazatelj mogu biti neka strana iskustva. Pew Interenet Project i California HealthCare Foundation sproveli su istraživanje čiji cilj je bio otkrivanje ključnih faktora u poboljšanju nivoa skrbi za stariju populaciju.

Prema njihovom izvještaju, 30 posto odraslih Amerikanaca pomaže svojim najmilijima u ostvarivanju njihovih potreba ili kućanskim poslovima, vođenju financija, dogovaranju raznih vanjskih usluga ili ih redovito obilaze da vide kako su. Većina ih brine za odrasle poput svojih roditelja i supružnika, ali postoji i mala grupa osoba koja se brine za dijete koje je ima invaliditet ili ozbiljne zdravstvene probleme. Statistički to izgleda ovako:

24 posto odraslih Amerikanaca brine za odrasloga 3 posto odraslih Amerikanaca brine za dijete s ozbiljnim zdravstvenim problemima 3 posto odraslih Amerikanaca brine i za odrasloga i za dijete 70 posto odraslih Amerikanaca ne skrbi za svoje najmilije

Osam od deset pružatelja skrbi, njih 79 posto, ima redovit pristup Internetu. Od ovih, 88 posto traži online zdravstvene informacije, i to u puno većoj mjeri od ostalih internetskih korisnika, o svim zdravstvenim pitanjima od određenih tretmana do terminalnih odluka.

Istraživanje je pokazalo da oni koji brinu o drugima koriste Internet kao značajno oruđe u upravljanju obiteljskom brigom i zaštitom starijih i nemoćnih. Pružatelji skrbi ne zadovoljavaju samo fizičke i emocionalne potrebe svojih najmilijih već i one koje se tiču različitih informacijskih potreba, a Internet je tu ključni faktor.

[cijeli tekst..]

Očekivano buduće trajanje života po rođenju značajno je poraslo u zadnjih stotinu godina. Sredinom 18. stoljeća, očekivano trajanje života po rođenju bilo je u zapadnoj Evropi ispod 40 godina. Nakon toga, životni vijek skoro je linearno rastao od početka dvadesetog stoljeća, da bi u 2010. godini dosegnuo 80 godina u najrazvijenijim zemljama. U nerazvijenijim dijelovima svijeta, globalni prosjek iznosio je u 1950. godini 48 godina, osamdesetih godina prošlog stoljeća oko 60 godina a 2010. godine dostigao je 70 godina.

U svjetskim razmjerima, porast životnog vijeka uglavnom je posljedica smanjenja stopa mortaliteta mlade djece. U razdoblju od 1950 do 1970 godine više od 70 posto porasta životnog vijeka u SAD-u i Kanadi bila je posljedica poboljšanja smrtnosti u dobima do 65 godine. Kod ostalih visoko razvijenih zemalja taj udio iznosio je oko 85 posto.

Za porast dugovječnosti, međutim, značajni su pomaci u životnom vijeku starije populacije. I ovdje se dogodio značajan pomak u zadnjih 100 godina. Očekivano buduće trajanje života osobe u dobi od 60 godina u razvijenim zemljama poraslo je sa 15 godina koliko je iznosilo 1910. godine na 24 godine u 2010. godini. Najnovija istraživanja pretpostavljaju da će se ubuduće porast životnog vijeka usporiti. Ujedinjeni narodi procjenjuju da će 2050. godine očekivano buduće trajanje života osobe u dobi od 60 godina u razvijenim zemljama iznositi 26 godina a u nerazvijenima oko 22 godine.

[cijeli tekst..]