Šok koji je prouzrokovao korona virus doslovno je zapljusnuo, bolje rečeno uzdrmao, sve društveno- ekonomske pore. Zdravstveno, najveći gubitnici su starije osobe odnosno umirovljenici. Izgleda, da će i najveći ekonomski gubitnici biti umirovljenici.

No već se sada naziru i rezultati razornog djelovanja korona virusa na neke aspekte mirovinskih sustava u svijetu pa slijedom toga i u nas. Dugo godina je mantra mirovinskih reformi u svijetu i kod nas bila i zasada još jeste ona o spašavanju odnosno nadopunjavanju obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti sa obveznim mirovinskim osiguranjem na temelju individualne kapitalizirane štednje. Financijski šok koji je već sada na djelu i onaj koji će uslijediti nakon korone kao i posljedice financijske krize iz 2008.-2009. bjelodano pokazuju da sustav osobnih štednih mirovinskih računa ne može izdržati volatilnost financijskih tržišta. Posljedice su pogubne po štedne iznose na koje umirovljenici računaju kada izađu iz radnog odnosa. Ono u šta se umirovljenici mogu jedino pouzdati je obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Kakva god bila ta mirovina znamo kolika je i kada će sjesti na naš bankovni račun, za razliku od one iz II stupa koja ovisi o stanju financijskih tržišta u momentu umirovljenja.

Amerikanci su već i prije ove pandemije shvatili da se njihov sustav mirovinskog osiguranja raspada a ona je samo ubrzala njegovo razaranje. Prema njihovim statistikama gotovo polovina domaćinstava sa osobama starijim od 55 godina nije dovoljno uštedjela za starost. Nakon dugog četrdesetgodišnjeg razdoblja u kojem se tradicionalni mirovinski sustav pod udarom liberalnog kapitalizma zamjenjivao sa sustavom osobnih 401 (k) štednih računa, Amerikanci su shvatili da je njihova financijska sigurnost ugrožena i može sutra biti još ugroženija nakon svake nove krize koja se može pojaviti. Shvatili su da jedino u što se mogu pouzdati je sustav socijalnog osiguranja koji je Roosevelt uveo 1935. poslije Velike depresije.

Od uvođenja naše tvz. mirovinske reforme stalno su jačali pritisci na I mirovinski stup da se odrekne što većeg postotka doprinosa u korist II stupa. Američko iskustvo pokazuje i dokazuje da je to pogrešan pristup.

Samo u razdoblju od 23. veljače do 25.ožujka 2020. obvezni mirovinski fondovi kategorije A izgubili su približno 12 posto svoje vrijednosti. To znači da su sada na nivou od prije 3 godine. A prava financijska kriza još nije ni uzela pravog maha.

Stoga bih parafrazirao Katona:” Uostalom, mislim da II mirovinski stup treba razoriti”.

[cijeli tekst..]

Ljudi nikako da shvate da su sami kovači vlastite sreće. Umjesto da poduzmu za sebe nešto danas lakše im je očajavati sutra I kriviti nekoga drugoga za svoje nedaće. Tako, stalno se govori o tome kako su mirovine premale I zahtjeva se od države da nešto učini po tom pitanju. No sami ne poduzimamo ništa I onda kada bi to mogli da ne kažem morali, ma kako preduzeti koraci izgledali mali.

Svi znaju da dio naše mirovine dolazi od ulaganja u jedan od obveznih mirovinskih fondova (OMF). Što je prinos od ulaganja fonda veći to je u konačnici I naša mirovina veća. Stoga bi bilo normalno da vodimo računa u koji fond ćemo ulagati svojih 5% od bruto plaće, naravno u onaj koji daje najveći prinos.

Zapanjujuća je činjenica da naši osiguranici uopće nisu zainteresirani u kojem će fondu držati svoja sredstva i u naposlijetku koliko će novaca biti na njihovom osobnom računu! Prema podacima Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, u posljednjih 10 godina od 2009. do 2019., REGOS je u više od 95% slučajeva po službenoj dužnosti raspoređivao osiguranike u mirovinske fondove, odnosno osiguranici su sami u manje od 5% slučajeva osobno prijavljivali mirovinski fond u kojem će štedjeti za svoju mirovinu. Prema podacima koje je objavio REGOS, u 2018. od ukupnog broja novih članova, njih 100.178 odnosno 99,01 posto REGOS je po službenoj dužnosti rasporedio u jedan od OMF-ova, dok se 1.003, odnosno 0,99 posto novih članova osobno prijavilo u OMF! Ovo je očigledan primjer krajnje nezainteresiranosti i neodgovornosti prema vlastitom životu.

To ne bi bilo ništa čudno kada bi svi fondovi (njih 4) ostvarivali isti prinos, ali to nije slučaj i normalno bi bilo da osiguranici promjene manje uspješan fond za uspješniji! Zakon o obveznim mirovinskim fondovima dopušta izlazak iz mirovinskog fonda u prve tri godine članstva, ako se istodobno radi o promjeni mirovinskog društva, uz naknadu od najviše 0,8% u prvoj, 0,4% u drugoj , odnosno 0,2% u trećoj godini društva. Drugi riječima osiguranik može svake 4 godine promijeniti mirovinsko društvo odnosno fond besplatno. A evo zašto bi on mogao i trebao biti biti zainteresiran za promjenu fonda.

Ne spominjući imena, jedan od fondova u proteklih 16 godina ostvario je prosječni godišnji prinos u visini od 5,89 % a drugi 5,24%. Pod pretpostavkom da se u te fondove uplaćivalo 500 kn mjesečno danas bi na računu prvoga fonda trebalo biti oko 183.000,00 kn a na drugome oko 173.500,00 kn. Očigledno, isplati se pratiti profitabilnost ulaganja u obvezne mirovinske fondove, i promijeniti fond ako njegove performanse nisu zadovoljavajuće. Bilo bi mudro pratiti performanse fondova u protekle tri godine i odlučiti se da li da ostajemo u dosadašnjem fondu ili da promijenimo fond. U protivnome, nemojmo se žaliti za propuštenim prilikama da osiguramo veću mirovini kakva god ona bila. I ne zaboravite, svatko je kovač svoje sreće!

Ako trebate savjet kontaktirajte me.

[cijeli tekst..]

Što se to dešava sa nama? Onda kada im je najpotrebnije i kada su najranjiviji, sve veći broj djece i unuka navaljuju na svoje ostarjele roditelje otimajući im njihovu ušteđevinu spremljenu za starost. I ne samo to, otimaju im njihovu samostalnost.

Tipično, kći ili sin zabrinuti za mentalno zdravlje svoje majke odlučili su konačno nešto poduzeti. Pomogli su spremiti svoju 88 godišnju majku u dom za starije i nemoćne osobe, preuzeli su plaćanje troškova smještaja i života u domu. Ali, isto tako, preuzeli su i njene financijske poslove, tekuće račune i štedne knjižice. I dok djeca tvrde da sve rade u najboljem interesu svoje majke ona se osjeća izdanom i bespomoćnom. Ne znam kako je to kod nas, ali mnogi u Kanadi tvrde da je financijsko iskorištavanje starijih osoba poprimilo endemijske razmjere. To može imati razmjere od uzimanja nekoliko dolara iz bakinog novčanika do otimanja cjelokupne imovine. Ima situacija kada su stariji prodali svoje kuće i stanove i koji su doslovno ostali na cesti jer su im djeca uzela svu imovinu.

I u svijetu i kod nas ovakve situacije postaju sve češće i čini se idu prije na gore negoli na bolje. Populacija osoba starijih od 65 godina postaje najbrže rastući segment društva, ali to ne prati socijalna politika zbrinjavanja starijih osoba u javnim institucijama. To pak posljedično pojačava pritisak na članove obitelji i može voditi rastu zloupotrebe starijih osoba. Mreža za financijsku zaštitu starijih osoba u SAD-u predviđa da će uzimanje novaca od mame i tate prerasti u “zločin stoljeća”. Da ne bi bilo zabune, ne postoji niti jedna kultura u svijetu u kojoj se ne događa zloupotreba starijih. To je financijska i psihološka zloupotreba, a kada ona nije djelotvorna pretvara se u fizičku.

Naravno, hvatanje u koštac sa takvim iskorištavanje je sve samo ne jednostavan zadatak. Kako stručnjaci poput pravnika ili zdravstvenog osoblja mogu utvrditi kada i u kojim slučajevima odrasla djeca iskorištavaju ostarjele roditelje, a kada ona uvode nužna ograničenja prema onima koji nisu više sposobni skrbiti sami o sebi. Kako se društvo ponaša i što poduzima u cilju zaustavljanja zlostavljanja ili pomaganja starijim roditeljima da iziđu na kraj sa svojom novom situacijom i ulogom kada su stariji uhvaćeni u mrežu bolne borbe za prevlast sa svojom djecom?

Nažalost, naše društvo uglavnom reagira samo na grubu silu, a rješavanje problema nježnih i nemoćnih stariji osoba prepušta se majci prirodi.

[cijeli tekst..]

Religija i znanost

Bilo je vremena u prošlosti kada su znanstvenici bili kažnjavani samo zato što su se usudili donositi vlastite zaključke o onome što su vidjeli. Galileo, prvi moderni znanstvenik, bio je prisiljen od strane rimske katoličke crkve godine 1633 pod prijetnjom fizičke prisile odbaciti svoj nauk o tome da se zemlja okreće oko sunca.

Čak i danas, pokušava se nametati učenje religijskih vjerovanja, poput kreacionizma, pod znanstvenim imenom. No on je kontradikcija po sebi, Naime bit znanosti je u tome što su njeni rezultati otvoreni za promjene u svjetlu novih činjenica, dok bit kraecionizma leži u nepromjenjivoj doktrini koja nije utemeljena na opažanjima. Pomoću znanstvene metode svijet se oslobodio neznanja i praznovjerja. Odbaciti ovu metodu u korist uzimanja zdravo za gotovo svaku riječ iz Biblije značilo bi zamijeniti otvoreni istraživački um sa ograničenim i zatvorenim umom.

Nitko ne brani nikome da vjeruje da je cijeli svemir nastao u 6 dana prije nekoliko tisuća godina. No za svakoga sa otvorenim umom postoje nebrojene činjenice da se svemir i njegovi stanovnici izgradio tokom vremena i da se nastavlja i dalje razvijati. Nema okamenjenog stanja. Neprekidna evolucija živih bića je u žiži biologije, kao što je i neprekidna evolucija svemira u žiži astronomije ili što je neprekidna evolucija naše zemlje u žiži geologije.

Veliki broj ljudi nalazi da religijska vjerovanja zauzimaju značajno mjesto u njihovim životima, no takva vjerovanja ne pripadaju znanosti budući da su ona predmet vjere za koje se podrazumijeva njihovo neupitno prihvaćanje. Nasuprot tome, u biti znanosti je skepticizam. Znanost slijedi samo dokaze i ide onamo gdje kamo je vode činjenice dok religija ima nepromjenjive principe.

U praksi se često događa da religiozni ljudi koriste svete tekstove kao inspiraciju ili zvijezdu vodilju ali prihvaćaju da opažaji i razum vode ka drugačijoj vrsti saznavanja.

Ipak znanost i religija nisu zamjenjive budući da su njihova izvorišta i opredjeljenja različita pa znanstvene učionice nisu mjesto u kojima se treba poučavati religija.

[cijeli tekst..]