Kao i uvijek kada se raspravlja o ozbiljnim temama moramo gledati što i kako to rade bolji od nas, budući da znamo kako se to u nas radi. Podizanje javne svijesti o brizi za vlastitu budućnost temeljenu na radu i rezultatima rada mukotrpan je i dugotrajan posao koji je neprekidno ometan od onih koji idu prečicom ali uz mahanje zastavama i udaranje u talambase. Tako je i sa pitanjem jesu li javno objavljivani troškovi mirovinskih fondova doista i stvarni troškovi? Naime, nikako nam ne bi trebalo biti svejedno potkrada li netko našu teškom mukom stečenu imovinu koja će biti osnova za sutrašnju mirovinu. I naravno, nikome to ne bi trebali dozvoliti da nam radi. Pri tome bi bilo lijepo kada bi nam u tome pomagala i država.

Tokom zadnjih par mjeseci nizozemska industrija mirovinskog osiguranja užarila se rasprava o pitanju troškova koje mirovinski fondovi plaćaju svojim davateljima usluga. Ova rasprava je uslijedila nakon što je Nizozemska agencija za nadzor financijskih usluga objelodanila svoj izvještaj o skrivenim troškovima upravljanja mirovinskom imovinom. U izdvještaju se tvrdi da su stvarni troškovi upravljanja imovinom nizozemskih mirovinskih fondova dva do tri puta veći od onih koji su javno objavljeni. No već je i otprije bilo zahtjeva da se pooštri zakonska regulativa kojom bi se prisilili mirovinski fondovi da javno objavljuju sve svoje ulagačke troškove. Sve je to dio dugoročnih sumnji da davatelji usluga ubiru ekstra dohodak od svoga posla. Da budemo jasni, nije ovo samo nizozemski specijalitet. I druge se zemlje bore sa sličnim problemima.

Nizozemska mirovinska industrija već više godina izgrađuje sustav u kojem članovi mirovinskih fondova mogu vidjeti koliko se točno iz njihovih uplata oduzima sredstava na ime upravljanja i ulaganja. Danas članovi fondova mogu vidjeti koliki su troškovi na nivou fonda i na individualnom nivou, i to i u Danskim krunama i u postotku od stanja računa ukupnog fonda i osobnih štednih računa. Na javnom web portalu svi mirovinski fondovi mogu uspoređivati svoje vlastite troškove u odnosu na one drugih fondova.

Vjerojatno bi se pitanje vjerodostojnosti javno objavljenih troškova mirovinskih fondova moglo postaviti i kod nas no pitanje je da li se naš regulatorni organ može nositi i s takvim zadacima s obzirom na njegova organizacijska i kadrovska ograničenja.

[cijeli tekst..]

U posljednje vrijeme u nekim branšama financijskog sektora, hit tema postala je edukacija. Kao, svi problemi bi se riješili kada bi građani bili bolje educirani o financijskim izazovima pred kojima stoje i kada bi uvidjeli da je određena financijska institucija dio njihovog rješenja. Naravno, u tome ima podosta istine. No problem nastaje kada se takvi hvale vrijedni projekti počnu ostvarivati. Evo kako je to bilo do sada.

Strukovno udruženje neke branše financijskog sektora odluči organizirati seminare ili školovanje kadrova. Čovjek bi očekivao da će institucija koja sprovodi edukaciju raspisati javni natječaj i odabrati najstručnije i najkompetentnije predavače. Ali, „profitabilnost“ ove rabote diktira drugačiji scenarij. Polaznici za takvu edukaciju regrutiraju se iz Društava koja im i plaćaju edukaciju. No Društvo će poslati polaznike, i za njih platiti tek onda kada institucija za predavača uzme njihovog čovjeka. Najčešće predsjednika Uprave, člana Uprave ili nekog njihovog protežea. Međutim, ni vrelo polaznika nije nepresušno pa su potrebni novi marifetluci e nebili se nastavilo sa ovakvom praksom. Kada nestane novaca u Društvima okreće se, pazi sad, državi. Državi se sada nude programi edukacije građana, koje će provoditi, pogodite tko? Opet oni isti koji su nas i do sada „educirali“, s uspjehom koji je za njih, kako se nadaju, zajamčen.

Financijska edukacija građana itekako je bitan faktor u osposobljavanju građana da se sami skrbe za svoju budućnost i time olakšaju državi teško breme patronata nad socijalnom skrbi. Da ne bi bilo zabune, cilj podizanja financijske prosvjećenost građana nije u tome da ovi počnu jače puniti kesu financijskim institucijama, već da građani suvislo artikuliraju svoje želje i potrebe koje financijske institucije trebaju zadovoljiti žele li opstati na tržištu.

Uloga države u tome je značajna, no da bi ona u ovome uspjela organizacija takve edukacije građana mora biti povjerena stručnim, kompetentnim i neovisnim predavačima čiji bi izbor trebao biti transparentan i javan.

[cijeli tekst..]

Posljednje ekonomske krize su kod starijih Amerikanaca bitno utjecale na novu i drugačiju viziju njihovog umirovljeničkog života. SunAmerica je provela istraživanje o pogledima, stavovima i očekivanjima budućih i sadašnjih umirovljenika u ovom post-recesijskom vremenu. Anketa je obuhvatila 1001 Amerikanca u dobi od 55 godina ili starijih. Njih 81 posto je izjavilo da je u zadnjih par godina naučilo važne lekcije vezane za pripreme za mirovinu. Najznačajnija otkrića o budućim i sadašnjim umirovljenicima uključuju:

Novi nazori. Danas, 54 posto gleda na umirovljenje kao na novo poglavlje života, a ne na kraj života, što je značajan porast u odnosu na 38 posto koliko ih je isti pogled imalo prije deset godina. Umirovljenje se odlaže. Budući umirovljenici izjavljuju da namjeravaju odložiti odlazak u mirovinu za 5 godina, dijelom zbog produljenja ljudskog vijeka a dijelom zbog recesije i financijskih potreba. Umirovljenje ne znači i kraj rada. Dvije trećine ispitanika izjavljuje da bi i po umirovljenju željeli biti produktivni i radno angažirani. Neočekivani obiteljski multi-generacijski izazovi. Budući umirovljenici moraju usuglasiti svoje planove vezane za umirovljenje vodeći računa o mogućem izdržavanju svojih najbližih, odrasle djece i unuka. Gotovo polovica Amerikanaca starijih od 55 godina očekuje da će pružati takvu podršku dok 70 posto vjeruje da će njihova odrasla djeca trebati njihovu financijsku podršku.

Studija pokazuje da su za 76 posto ispitanika zadnje godine bile godine financijskog otrežnjenja dok njih 84 posto sada mnogo više pazi na svoje ulagačke strategije. Dvije trećine ispitanika je izjavilo da žele investirati u proizvode koji im garantiraju da neće izgubiti vrijednost glavnice a 60 posto ih želi zaštititi svoj dohodak od tržišnih gubitaka.

Amerikanci sada uviđaju da planiranje umirovljenja nije posao tipa „sam svoj majstor“ već da im je potrebna dodatna edukacija i profesionalno savjetovanje.

[cijeli tekst..]

Već je otrcana poštapalica da svaka zemlja ima politički sustav kakav i zaslužuje. Budući da ovaj portal želi osvijestiti kod naših građana potrebu za vlastitom odgovornošću i brigu za financiranjem treće životne dobi potrebno je problematizirati ili osvijestiti sve one faktore koji su odgovorni za stanje svijesti koje danas prevladava u nadi da će nam oni ukazati na rješenje kojem težimo, ili možda ne. Tako je na red došlo propitivanje naše svijesti. Što je to što nas sprječava da se ponašamo na racionalan način?

Jedan od odgovora je svakako otezanje. Naime, u ljudskoj je prirodi da odlaže, po mogućnosti što duže, odluke koje su vezane uz neugodne teme. Svi se beskrajno vesele i raduju rađanju novog života dok je sve vezano za starost i, nažalost okončanje života, obavijeno šutnjom. Kao da mirovina i treća životna dob nije sastavni dio predivnog čuda prirode koje se zove život. Vrlo malo ljudi poklanja pažnju i brigu za osiguranje sretne i spokojne starosti. To se, uglavnom, očekuje od drugih, od obitelji, od države.

Kakvu ulogu igra politička svijest? Svima koji su studirali povijest Francuske Treće Republike dobro je znano da su godine koje su prethodile Prvom svjetskom ratu bile godine nacionalističke obnove, razdoblje u kojem je u politici dominirala nova briga za nacionalnim jedinstvom, prestižem i moći uz svekoliko pozivanje na tradiciju. Tipični nacionalistički stav je da se uzme zdravo za gotovo da su snaga nacije i njen prestiž najbolji ključevi za sve kovčege sa zlatom ovoga svijeta i da jaka Država sama može riješiti socijalne probleme i osigurati najbolje moguće uvjete za razvoj zemlje i njenih građana. Interesantno, nakon 1871 godine nacionalizam je u Francuskoj bio povezivan sa ljevicom a šovinizam je bio isključivo zabran neobrazovanih, to jest širokih masa. Za nacional socijaliste je demokracija bila odgovorna za eksploataciju rada i razvitak destruktivnog kapitalizma. Tadašnji nacionalni socijalizam bio je antikapitalistički i anti demokratski. Prvi svjetski rat prekinuo je daljnji razvitak ovoga pokreta u Francuskoj ali je zato nastavak slijedio nakon njega u Italiji i Njemačkoj. Imali to kakve veze sa nama danas?

Raspadom Sovjetskog Saveza završila se jedna povijesna epoha koja je bila obilježena pokušajem da se u praksu pretoče socijalističke i komunističke ideje sazrele u devetnaestom stoljeću. To je imalo za posljedicu jačanje nacionalističkih pokreta koji su, ni krivi ni dužni, dobili priliku da stvore nove postkomunističke ili kako se to danas tepa, tranzicijske države. No, oni nisu mogli stvoriti nove države bez prešutnog odobravanja, pa i sudjelovanja, prethodne socijalističke elite, pogotovo kod nas. Novo oživljeni nacionalizam ucijepio se u postojeću socijalističku matricu Tako je stvoren novi pokret koji je bio agregat nacionalizma i socijalizma. Pogledamo li naše današnje političke krilatice i one francuske od prije stotinu godina vidimo da gotovo i nema razlike. I tu imamo problem.

Teško je provesti bilo kakvu mirovinsku reformu bez duboke političke reforme. Nisu dovoljni igrokazi u kojima će se recitirati pjesmice o potrebi boljeg educiranju pučanstva o preuzimanju veće odgovornosti za vlastiti život. Pravi uspjeh moći će se polučiti tek kada naš sustav postane liberalniji, kada se omogući takva društvena organizacija koja će poticati napore za brigom i odgovornosti za vlastiti život.

Za početak, treba ukinuti srednjevjekovni staleški model društva i proklamirati, dvjestotinjak godina nakon Francuske revolucije, da zaposlenička mirovina može biti samo i isključivo rezultat rada a nikako ne privilegija.

[cijeli tekst..]

Filip II., španjolski kralj, poznatiji pod imenom Filip od Španjolske, gajio je veliku ljubav prema svojoj četvrtoj ženi, Ani od Austrije. Kraljica se na dvoru osjećala usamljenom i najveću radost pričinjavalo joj je druženje sa mlađim bratom, princom Albertom. Vidjevši njihovu veliku povezanost, a želeći joj ugoditi, Filip je odlučio da Albertu osigura lijepu budućnost i omogući mu da postane kardinal. I ne samo to, već mu je namijenio stolovanje u nadbiskupiji od Toleda, najznačajnijoj španjolskoj nadbiskupiji.

No budući da je Albert bio još premlad za položaj nadbiskupa Toleda, Filip je isplanirao da, u međuvremenu, nadbiskupiju povjeri nekoj starijoj osobi koja neće poživjeti još dugo. Za tu, po njegovom sudu privremenu ulogu, odabrao je Gaspara de Quirogu, sedamdeset i osmogodišnjeg Generalnog Inkvizitora i biskupa od Cuenca.

No Quiroga mu je pomrsio račune poživjevši do pozne dobi od devedeset i četiri godine! Dugovječnost je nepredvidiva i nemoguće ju je planirati pa makar to radio i kralj osobno.

[cijeli tekst..]